Vijenac 714 - 716

Književnost

Ljetna čitaonica: preporučujemo novu hrvatsku prozu

Čitanje je ljekovito – knjige na recept?

Piše Strahimir Primorac

Jedna liječnica želi svojim pacijentima propisivati knjige na recept kao što se propisuju lijekovi. Moj bi recept glasio: Drago Glamuzina, Drugi zakon termodinamike / Nebojša Lujanović, Maratonac / Josip Novaković, Truplo puno meda / Edo Popović, Kako sam brojio ružičaste robote / Ivan Vidić, Faradayev kavez

Jeste li znali da je čitanje knjiga ljekovito i da bi nam jednog bliskog dana liječnici mogli propisivati knjige na recept? Ja nisam znao, sve dok nisam pročitao kratki esej Ljiljane Matković-Vlašić Uspomene i knjige su život objavljen u časopisu Nova prisutnost. Evo nekoliko rečenica iz tog uzbudljivog teksta:

„Nedavno sam u jednom ozbiljnom njemačkom časopisu“, piše Ljiljana Matković-Vlašić, „(…) pročitala da jedna liječnica ima želju svojim pacijentima propisivati knjige na recept kao što se propisuju lijekovi. Ona tvrdi da je čitanje knjiga za čovjeka ljekovito. Da je korisno, poznata je stvar, ali ljekovito – nešto je novo, barem na prvi pogled. Svoju tvrdnju liječnica argumentira lako razumljivim dokazima. U današnje stresno vrijeme prebaciti se, pa bilo to samo na jedan sat, u neki drugi svijet, pozabaviti se drugim sudbinama (svatko je inače najviše zaokupljan sam sobom), biti u tišini knjige, listati stranice, zaustavljati se na nekim mjestima bez straha da će nam ta mjesta pobjeći kao što se katkada ili često događa na ekranu...“


Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

O želji spomenute liječnice može se razgovarati, ali u jedno sam siguran: nijedan liječnik ne bi smio imati ovlast da propisujući čitanje kao lijek pacijentu propiše i koje bi knjige morao čitati. Ni ja ne želim prekoračiti takvu ovlast: preporučujući vam po vlastitu izboru i savjesti nekoliko knjiga za ljetno čitanje, nadam se da ćete u mome prijedlogu prepoznati samo dobru namjeru.

Čekajući Franzena

Radnja romana Drage Glamuzine Drugi zakon termodinamike (izdavač VBZ) zbiva se u samo desetak sati jedne noći u kući književnika Zorana Ferića u Zagrebu. Tamo se okupilo društvo prijatelja – sredovječnih ljudi uglavnom bliskih knjizi koji čekaju da im se pridruži čuveni američki pisac Jonathan Franzen, koji tih dana boravi u Zagrebu. Ali kako gost nikako da stigne, a društvo se uz alkohol, drogu i glazbu već opustilo, padne prijedlog da svatko od četrnaestero prisutnih ispriča jednu autentičnu, „krvavu priču“ iz svog života – takvu priču koja čovjeku promijeni život, koje se srami ili boji. Iznesen je tako priličan broj šokantnih ispovijedi u kojima dominiraju seksualnost, strahovi i nesigurnost u pojedinim ekstremnim situacijama, nade i žudnje, moralne dvojbe.

Glamuzinin novi roman zahvaća širok društveni kontekst i dinamiku ekonomskih, socijalnih, moralnih gibanja, pojava nasilja, zlostavljanja i nagomilana tranzicijskog smeća. Njegovi su junaci već pomalo umorni od života, ali još premladi da bi sasvim odustali od nekih ambicija. Nezadovoljni su svijetom u kojem žive, ali ih društveni angažman ne privlači jer su uvjereni da ništa ne mogu promijeniti. Primite li se čitanja Drugog zakona termodinamike, doznat ćete iz prve ruke što znači njegov neobični, „znanstveni“ naslov i zašto je to jedan od naših najintrigantnijih i najboljih romana objavljenih u posljednje vrijeme.


Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

Trčati do kraja

Premda odjeven u sportski dres, roman Nebojše Lujanovića Maratonac (Fraktura) ipak ne pripovijeda o natjecateljskim dražima sporta, nego prije svega o nezadovoljnu mladom čovjeku punom nedoumica, sumnji i strahova, koji je trpio od malih nogu, koji je neprestano u nevolji i koji vidi da su mu sva vrata zatvorena. Unatoč socijalnim, psihičkim, identitetskim i drugim zidovima, protagonist se ne predaje, nastavlja trenirati i trčati maratone tražeći izlaz u trpnji, u logici izdržljivosti, da bi spoznao svoje mogućnosti.

Maraton, pisanje, život tri su ključna pojma u romanu, između kojih se povlače brojne paralele i gradi priča o njegovu glavnom junaku koji je, među ostalim, (i) pisac. „Nikakve razlike između trčanja maratona i pisanja romana nema.“ Izdržati – upravo je to zaključak protagonistove potrage: „Jer, ako započinješ putovanje, započni ga samo ako si siguran da ćeš ići do kraja. U trčanju. U pisanju. U svemu. Do kraja. Sve drugo osim toga je poraz.“ Lujanović je svoj roman, u kojem je vjerojatno dosta autobiografskog materijala, komponirao iznimno brižljivo. U fragmentarnu strukturu njegovih šest poglavlja, koja dinamiziraju elementi različitih žanrova te vremenska i prostorna skokovitost, odlično su se uklopile kratke priče o nekolicini čudaka, neobičnih likova iz tog posebnog, malo poznata svijeta. Dobra knjiga koja nam je donijela dašak tematske i formalne svježine.


Izd. Naklada OceanMore, Zagreb, 2021.

Pogled s druge strane

Zbirci priča Truplo puno meda (Matica hrvatska, prev. Saša Drach) američkoga profesora književnosti i pisca hrvatskih korijena Josipa Novakovića naslov je dao prvi od šesnaest tekstova uvrštenih u knjigu. Ono piščevo iskazano pripadanje njegova stvaralaštva „i Hrvatskoj“ najprije se i najizrazitije uočava u naznakama mjesta zbivanja (takvih je priča u zbirci više od polovice), a zatim i u događajima i iskustvu što ih je u sjećanjima autor ponio u svoje nove domovine (SAD i Kanadu). U tom tematskom sloju pričā najčešće je „zaustavljeno vrijeme“ doba djetinjstva, no tu je još jedna jaka, čvorišna tematska točka: rat i njegova nepredvidivost u kojoj se prepleću sudbine ljudi i s njima povezanih životinja u apsurdnim situacijama ratne svakodnevice.


Izd. Disput, Zagreb, 2020.

Drugu, nešto manju skupinu priča u zbirci čine tekstovi u kojima je radnja smještena na američko tlo. Iako je najčešće riječ o likovima koje „susrećemo u susjedstvu“, vidljiva je autorova sklonost složenijem povezivanju i socijalnom i psihološkom motiviranju njihovih postupaka u situacijama u koje upadaju u nekim kriznim momentima. U Novakovićevim pričama ima brutalnosti, ima opora humora, ima dobra i zla, ima moći (makar prividne) i nemoći (sasvim izvjesne). Ima života.

U kratkom su razmaku izišle još dvije knjige Novakovićevih priča (obje u prijevodu Saše Dracha): Tri smrti i devet života (Artikulacije) i Ljudi (Mozaik knjiga).

 

 


Izd. VBZ, Zagreb, 2021.

 

 

Iskustvo bolesti

U proteklih petnaestak godina Edi Popoviću dijagnosticirano je „nekoliko ozbiljnih stanja“; jasno je da je ta stalna borba s teškim bolestima bitno utjecala na njegov život, a odrazila se, naravno, i na njegovo književno stvaralaštvo (izjavio je da više neće pisati čistu fikciju, „ako sam je ikad pisao“). Bolesti su ga učinile osjetljivijim, počeo je razmišljati drukčije, promijenio je način života, prehranu, preselio se iz Zagreba na seosko imanje.

Ako bismo krajnje pojednostavnili ionako oskudnu fabulu romana Kako sam brojio ružičaste robote (OceanMore) – u čijem će liku protagonista/naratora čitatelj „prepoznati“ sama autora – onda valja reći da se u drugom dijelu romana pripovijeda o protagonistovoj borbi protiv straha od bolesti, a sadržaj trećeg dijela najbolje sažima naslov njegova prvog poglavlja: „Živio život!“. Eto, najprije čupanje glavnog junaka iz ništavila, zatim upoznavanje sa strahom i početak radikalnih promjena dotadašnjeg načina života, a na kraju otkrivanje rada i dokolice na selu koji ne provociraju bolest. Poglavlja ovih dvaju dijelova uglavnom su vrlo su kratka, često vezana uz samo jedan motiv – nešto iz prirode, životinjskog svijeta, društvene problematike, književnosti, ponekad oblikovana kao mali eseji, kao meditativna proza ili kao lirski pasaži. I spoznaja da život na selu nudi optimizam: „Osjećam da sam potreban ovdje. (…) U Zagrebu sam izgubio taj osjećaj. (…) Biti potreban znači biti isprepleten s drugim životima, kao livada i šuma, ne očekujući ništa zauzvrat. Znači činiti stvari iz dobrote. Znači biti živ.“ Dragocjena knjiga!

Pobunjenik i otpadnik

Vidić je pisac koji se u svojim tekstovima žestoko hrve s najizazovnijim problemima suvremene hrvatske zbilje, bez obzira na to iz koje sfere dolazili. Kritičnost i provokativnost njegovih ostvarenja najčešće se očituje u satiričnom pristupu tim neuralgičnim točkama, koji kadšto prelazi u sarkazam ili karikiranje, a o tome svjedoči i njegov roman Faradayev kavez (Disput). Zbivanja su smještena u prvo desetljeće novog milenija, a glavni su politički događaji pripreme Hrvatske za ulazak u NATO i Europsku Uniju te s tim u vezi „zadaće“ što ih je Haški tribunal zadao državi.

Dramatična zbivanja i teška atmosfera koja se stvara oko primjene međunarodnog prava, pravde i sudovanja zrcale se zapravo u neobičnoj individualnoj sudbini višega stručnog suradnika za unapređenje zatvorskog sustava u Ministarstvu pravosuđa Krešimira Bubala, suvremenoga hrvatskog pícara koji se nakon relativno udobna građanskog statusa našao u poziciji osamljenika, pobunjenika i otpadnika u neprijateljskoj okolini, a svoj put završava povratkom prirodi. Novim romanom Vidić se legitimira kao respektabilan autor čineći tako i prozni segment svoga opusa jasno vidljivim na književnoj sceni.

I nešto noviteta

Disput: Željko Funda, Lepoglava; Nada Brčić Crnogorac, Vrijeme promatranja; Igor Ivko, Nepovredivo mjesto; Đakovački kulturni krug: Mirko Ćurić, Vrijeme snova; Egmont: Goran Tribuson, Vilinska priča; Fraktura: Miljenko Jergović, Vjetrogonja Babukić i njegovo doba; Ivana Šojat, Štajga ili put u maglu; Ivana Sajko, Male smrti; Josip Mlakić, Na Vrbasu tekija; Hena com: Dinko Mihovilović, Doručak; Jesenski i Turk: Sofija Kordić, Priče o neskladu; Mozaik knjiga: Pavao Pavličić, Tajne zanata; OceanMore: Nora Verde, Moja dota; Sandorf: Tanja Gromača, Početnica za luđake; Hrvoje Ivančić, Iza Mjesečevih planina.

Vijenac 714 - 716

714 - 716 - 15. srpnja 2021. | Arhiva

Klikni za povratak